Arif Ključanin: O HRANI I SVETOSTI
Kako je industrija već odavno zagospodarila hranom, toliko da je hrana danas i sastavni dio industrije zabave i političkih igara bez granica – prilika je da se podsjetimo na priču koju u sebi nosi sama riječ hrana
Biološki opstanak ma koje životinjske ili biljne vrste složen je i zadivljujuće logičan mozaik brojnih prirodnih elemenata i njihovih uzajamnih odnosa. Civilizacijsko uzdizanje čovjeka iz „carstva nužnosti“ dokaz je ljudske obdarenosti i izabranosti.
Vrtoglavo ubrzavanje i umnažanje ljudske spoznaje i na njoj utemeljene tehnike i tehnologije u posljednjih stotinu godina otvara ljudskom rodu do sad neslućene mogućnosti da obogati smislom i ljepotom svoju prolaznost. Ali etička kratkovidnost, sebičnost, pohleba i žudnja za moći, unatoč zadivljujućem razvoju znanosti i tehnike, našoj egzistenciji sve više oduzima smislenost i pretvara je u noćnu moru. Zbog zgrtanja novca i širenja moći savremena magamašina počela je ugrožavati samu biološku osnovu života: rapidno smanjivanje pitke vode, opća zagađenost zraka i tla, nestanak sve većeg broja biljnih i životinjskih vrsta i genetičko preoblikovanje biljaka i životinja koje ljudi koriste za hranu itd. Budućnost je ljudskog roda sve sumornija i sumornija unatoč svjetlucavim tricama industrijske civilizacije i sve pristupačnijim instant užicima sve većeg broja opijata i trikova industrije zabave i seksa. Kako je industrija već odavno zagospodarila hranom, toliko da je hrana danas i sastavni dio industrije zabave i političkih igara bez granica – prilika je da se podsjetimo na priču koju u sebi nosi sama riječ hrana.
HRANA je sveslavenski i praslavenski postverbal, od glagola hraniti, danas samo u značenju onoga što se jede. Nekada je hranilo bilo ono čime se može hraniti, danas je to hranivo, a hranilo je postalo posuda ili mjesto za hranjenje, kao i hranilica (hranilica za piliće npr.). Osebe koje hrane ovisno o spolu su hranitelj ili hraniteljica, a njihova djelatnost je hranjenje ili hranidba. Nahraniti gladnog je sevap i danas, ali rashraniti u smislu ugojoti se, već odavno se ne koristi.
Hrana je ušla i u antroponimiju i zadržala se u starim slavenskim dvočlanim imenima Hranislav i Hranimir, iz tih imena razvio se hipokoristik koji se danas vrlo često susreće – Ranko i Ranka (ne tako davno još je bilo ljudi sa starim oblikom tih hipokoristika Hranko i Hranka.) Iz tih imena razvila su se prezimena Hranilović i Ranković.
Međutim, hrana i hraniti nije se izvorno odnosilo na ono što se jede. Prvotno značenje glagola hraniti bilo je – čuvati. Naime, stari Slaveni prije migracije iz prapostojbine bili su djelomično lovci-sakupljači, a djelomično stočari sa neznatno razvijenim vrtlarstvom. Kulturni standard (u značenju ukupnog tehničko-kulturnog nivoa) starih Slavena je bio vrlo nizak. Po arheološkim nalazima iz prvih staroslavenskih nekropola po dolasku na Balkan vidi se da oni još ni tada ne znaju za grnčarsko kolo. Dakle, sa ondašnjom opremom i znanjima bilo je pravo umijeće preživjeti jer i u lovstvu, sakupljaštvu i u ratarstvu imamo kratke cikluse obilja hrane (kasno proljeće i ljeto) i duge zimske periode ili periode kiša. Umijeće preživljavanja je bilo u spremanju, „pohranjivanju“ viška hrane za dane oskudice. Zato se s vremenom ono što jedemo počelo zvati „hrana“. To se i danas zadržalo u postverbalu pohrana i u glagolu pohraniti (spremiti). I glagol dohraniti (kad je majčino mlijeko nedovoljno onda se beba mora dohraniti umjetnom hranom) nekad je značio dočuvati. Da se riječ hrana nije koristila samo za jelo govori još nekoliko riječi. I danas kao i prije nekoliko stotina godina pogreb nazivamo sahrana, a nekada je značila spas, utočište, čuvanje. Sahrana je postverbal od glagola sahraniti (spremiti, sačuvati). Još i danas u kajkavskom se može čuti riječ shranište za mjesto gdje se što čuva, dakle spremište.
Kad god pričamo o hrani ne smijemo se dati zavesti suhoparnim znanstvenim definicijama po kojima je hrana tek bilo koja tvar (bjelančevine, masti, minerali, ugljikohidrati, vitamini) koja apsorbirana u ljudskom organizmu doprinosi očuvanju njegovog zdravlja i života. Jer hrana je puno više od „sredstva da se utoli glad“. Tananost klimatsko-ekološke stabilnosti okoliša iz kojeg sakupljamo ili u kojem proizvodimo hranu, mukotrpan rad i potrebno vrijeme za te aktivnosti, te sama važnost hrane za opstanak utjecala je da ljudi od najranijih dana prema hrani razviju odnos poštovanja koji znatno nadilazi puko hajvansko zadovoljavanje potrebe za sitošću. Vrlo rano se razvio običaj „zahvale“ prije jela, kada bi se netko u ime obitelji ili roda zahvalio „dobrim silama“ (Bogu) za svaki zalogaj. A postojao je i običaj „posvete“ hrane, te rituali traženje oprosta od Boga za ubijanje životinja, jer samo su u Njegovoj nadležnosti život i smrt ma kojeg živog bića. Zapravo, kroz hranu čovjek je došao do „svetosti“.
SVET – SVETOST
Važnost neke životinje ili biljke za opstanak neke ljudske grupe rezultirala je poimanjem toga kao „izvora porijekla“ te se simbolički slavio kao praroditelj roda ili plemena i tako je došlo do rađanja plemenskih totemskih kultova, pojavila se „svetost“ u repertoaru čovjekovih kulturnih proizvoda. Sveslavenska i praslavenska riječ, pridjev, „svet“ u prvotnom značenju značila je „silni“, „jaki“, a kasnije i „ono ili onaj koji može pomoći“. Kad smo umorni i skrhani oskudnošću hrane ili dugotrajnom gladi, hrana nas podiže, vraća u svijet živih, vraća nam dobro raspoloženje i vedre misli, osmjeh na lice. Hrana nas čini snažnim i jakim. Ali čovjek je „homo simbolikus“, tako da i samo obraćanje totemu ili onom što smatramo „svetim“ pruža nam nadu, čini nas snažnijim i jačim. U slavenskim jezicima apstraktum „svetost“ upravo i označava snagu, jakost i moć. Ali ne bilo koju snagu, snagu mišića na primjer, nego snagu i moć kojoj je izvor onostrano, natprirodno, demonsko možda. SVETOST se pripisivala predmetima, mjestima ili određenim „činima“ koje su u nekoj vezi sa natprirodnim slilama ili su, čak, neka od manifestacija te moći. Tako od najranijih vremena ljudi su posebno cijenili i poštovali neka mjesta gdje se ta moć osobito „osjeća“i okupljali se tamo u određenom dobu godine, prinosili žrtve ili održavali neki drugi ritual vjerujući da će tako ta moć nekako djelovati i na njih, na ozdravljenje ili ispunjenje neke želje, jer ljudi su oduvijek htjeli i željeli više od onoga što su mogli i što im je bilo na dohvat ruke. Tako su prva slavenska svetišta bila ispod kakvog „moćnog“ duba (hrasta), na proplancima dubicama ( otuda potječi i oni naši toponimi Dubice, Dubrave, Dubočci…) jer stabla su dubova bila staništa određenih demona ili moćnih sila. Jednako tako sveto drvo bila je lipa čiju „svetost“ potvrđuje njena dugovječnost i blagi miris kojim odiše biće Boga. Svetim se osobama smatraju šamani, vidovnjaci i vračevi, proroci i osobe „u službi“ svetišta – svećenici i svećenice. Odnos prema svetosti i svetim mjestima utkan je odgojem u osobni ili narodni etos i sastavni je dio tradicije. S kršćanstvom pojam svetosti se proširuje na osoben moralni uzor etičkog savršenstva. To je pojam svetca – čovjeka koji se predao Bogu kao isposnik, propovjednik, ili kao običan vjernik istrajan i čvrst u vjeri, primjer moralnog savršenstva, ili kao onaj koji se žrtvuje i životom svjedoči „prisustvo“ Stvoritelja i Kristov nauk. U idealističkoj filozofiji svetost je „zadnji modalitet vrijednosti uopće“.
Za jezičke sladokusce posebno je zanimljiv semantički razvitak prefiksabilne složenice osvetiti (se), osvećivati se. Odatle postverbal osveta, kao i radne imenice osvetnik, osvetitelj. Narodna poslovica : „Tko se ne osveti taj se ne posveti.“ – stavlja na istu razinu osvetiti sa posvetiti. Prema toj poslovici, osveta je sveta dužnost. Interesantno je da se osveta (sa tako dramatično negativnim nabojem) izvodi iz tako duhovno i pozitivno usmjerene riječi svet. Još interesantnije da to „izravnavanje“ (riječi tako oprečnih naboja) postoji samo na području hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog standarda istog južnoslavenskog jezika (ma kako ga zvali), dok ga u drugim slavenskim jezicima nema. U slovenačkom je maščevati se, a u bugarskom i makedonskom imaju riječ mast, čija je osnova vidljiva i u slovenačkom. U susjednim neslavenskim jezicima za tu strašnu riječ imaju drugačije rješenje. U albanskom, u društvu gdje je običajno osveta duboko ukorijenjena, imala je značenje dužnosti prema plemenu i obitilji, kaže se: me marre gjakun – uzeti krv. Kod Rumuna interesantan je pojam za osvetu – a si razbuna, nastao na spoju latinske osnove bonus ( dobar) i slavenskog prefiksa raz – u značenju onoga što razbija dobro, ne čini dobro.
Na jedinstvenom jezičkom supstratu bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezičkog standarda osveta nije općenita, jer postoji i riječ odmazda. A ta riječ dolazi od stare praslavenske riječi mažđa, davno potisnute iz upotrebe od sinonima plata ili plaća. U noviji književni jezik južnih slavena došla je zahvaljujući Austro-Ugarskoj. Naime, iskoristila se za prijevod njenog vojničkog termina LOHNUN. U slovenačkom mezda, u bugarskom mazda, a u srpsko-hrvatsko-bosanskom standardu javlja se sa prefiksom od kao odmazda.
Bosnaski književno-standardni jezik bogatiji je od ostalih južnoslavenskih standarda za još jednu riječ istog praslavensko, praindoevropskog korijena. Naime u bosanskom standardu imamo riječ izvedenu iz perzijskog mužd(a) – plata, i to kao turski apstraktum na luk – muštuluk – plata za dobru vijest.