Arif Ključanin: O SITOSTI I GLADI

HRANA, SITOST I GLAD U INDUSTRIJSKOJ PARADIGMI

Slutnja svetosti hrane odraz je spoznate važnosti prirode, njene ljepote i uzvišenosti. Tako su hrana, odnos prema hrani i načini prehrane uvijek bili zapravo kondenzirani odnos prema samoj prirodi.

Etimološki „hrana“ nije u relaciji sa pojmovima „glad“ i „sitost“ iako ih u biološko-fiziološkom smislu upravo određuje njeno obilje ili nedostatak. Današnje puno značenje ovih pojmova, osobito „gladi“, znatno nadilazi njihova, relativno jednostavna etimološka određenja. Naime, mnoge riječi žive u korak s vremenom i u njima se, doslovno ili simbolički, odražava povijesno-socijalni kontekst zajednice koja ih koristi. Međutim, vrijeme kao i svaka stihija donosi i odnosi, pa tako značenje nekih riječi biva prošireno, obogaćeno novim slojevima konteksta i patinama vremena. Ali, isto tako, ta moćna rijeka vremena iz nekih riječi ispere slojeve koji su ih činili izuzetnim i bogatim vrelom značenja. Jedna od tih riječi „osiromašenih“ vremenom je i „hrana“ kojoj u industrijskom kontekstu iščezava slutnja svetosti koja budi respekt i poštovanje, i postaje prazna poput svih ostalih artikala na policama trgovačkih centara, gdje je logo proizvođača otisnut na omotu važniji i zaštićeniji od onoga umotanog.
Duboko u prirodi industrijske civilizacije ima nešto kobno što je izdvaja od svih do sada znanih nam civilizacija. Naravno, manje ili više svjesni smo da je prolaznost svega konstanta ovog svijeta, bez obzira što Amerikanci i bankari mislili o sebi. Ljudska povijest puna je kostura propalih kompleksnih društava i civilizacija, pa što je to što industrijsku civilizaciju izdvaja?
I do sada su moćne civilizacije redom bile jednako oholo samouvjerene i nadmene, nesklone promišljanju smisla svojih etičkih i drugih temelja i postupaka, nesklone samoanalizi i kritici što ih čini nemoćnima da izbjegnu konačni kolaps. Ali, ni jedno kompleksno društvo i civilizacija do industrijske nije bila toliko slijepa da u ime svojih kratkovidnih ekonomskih interesa narušava i dovodi u opasnost vlastitu biološku osnovu opstanka. Industrija ulazi u povijest nespretno kao izrazito pohlepni dinosaurus, golemog i snažnog tijelo sa sitnom glavicom i još sitnijim mozgom sasvim dovoljnim za kratkovidna i brzopleta mozganja o profitu i tržištu. Profit i širenje tržišta za nju je bilo i ostalo najvažnija stvar na svijetu. Rušenje zatečenih skučenih i nepravednih feudalnih društvenih odnosa kratkoročno je unijelo nadu u život onih koji žive samo od svojih ruku. Ali na kratko. Nova industrijska paradigme za kratko vrijeme obavila je svijet, doslovno i simbolički, novim mrakom – mrakom iz tvorničkih dimnjaka sa novouspostavljenim dehumanizirajućim socijalnim odnosima. Formula – „Industrijalizacija + elektrifikacija = socijalizam!“ nakon tragične epizode „diktature proletarijata“ ima ukus crnog humora. Po svemu sudeći industrijska paradigma i kapital-odnosi ne mogu jedno bez drugoga tako da smo u treći milenij ušli sa već čvrsto utemeljenim novim feudalnim odnosima gdje malobrojna bankarsko-financijska elita zauzima mjesto feudalca, a potrošači ulogu kmetova. Jeftine industrijske trice i kučine, TV-laže i planetarno nabujala industrija zabave otežava osvještavanje novouspostavljenog neofeudalnog poretka – „Udri brigu na veselje!“

Uspostavljanje novih društvenih odnosa i novog industrijskog stila života platili su, i još uvijek plaćaju, milioni ljudi izloženi najbezobzirnijem izrabljivanju ili ratovima za nova tržišta ili kontrolu prirodnih resursa. Više tisuća autentičnih plemenskih zajednica, jezika i kultura doslovno je pometeno sa svojih tradicionalnih staništa jer su se našla u interesnoj zoni multinacionalnih kompanija ili u okviru neke od pomahnitalih država koje ognjem i mače stvaraju naciju od Sibira do Amazone. Uspostavljanje industrijske paradigme najdrastičnije je platila priroda nestankom brojnih životinjskih i biljnih vrsta koje su nestale ili koje će uskoro nestati kao neposredna posljedica sve većeg zagađenja i bahatim i nepromišljenim intervencijama u prirodu i mehanicističkim preoblikovanjem životne sredine od kojih se ne odustaje ni danas, unatoč spoznatim ekološkim zakinutostima opstanka. Opsjednutost profitom i zaradom obezvređuje dostignute znanstvene spoznaje i mogućnosti ljudskog bića da svoju prolaznost obogati smislom, duhovnim vrijednostima, ljepotom i dostojanstvom. Naši potomci rađaju se u svijetu gdje je sama priroda postala tržišni produkt, nešto što se konzumira preko vikenda ili na godišnjem odmoru. Planinski pejzaži, idilični otočići s palmama, planinski brzaci i sve ostalo postalo je tek artikl, predmet prodaje turističke industrije. Naša djeca i unuci rađaju se u svijetu gdje se voda, pa čak i kiša, pretvara u privatnu ili državnu imovinu, jer su rezerve pitke vode više nego prepolovljene i voda postaje sve interesantnija za političke i ekonomske ucjene i manipulacije. Uz to kemijska i radioaktivna zagađenja podzemnih voda i tla drastično sužavaju mogućnost proizvodnje zdrave hrane. Zapravo, postoji li uopće još zdrava hrana?

Hrana i voda su bazične čovjekove potrebe. Bez svega što čovjek proizvodi može se živjeti: bez vodenih kreveta, brodova i aviona, bez šešira i suncobrana, bez filmova, knjiga i novina, bez automobila i bez asfalta, bez vila i nebodera, bez naroda i vođa, zastava i partija, bez bogomolja, bez država i zakona…, samo se bez vode i hrane ne može živjeti. Ta činjenica već odavno je profitabilno iskorištena, odnosno „hrana“ sve više postaje tek jedan od mnogih industrijskih artikala. Kroz cijeli povijesni razvoj ljudskog roda prikupljanje, proizvodnja i zgotovljavanje hrane bila je najbitniji moment odnosa čovjeka prema prirodi i presudan sadržaj u razvoju svijesti o prirodi uopće, ali i o vlastitoj prirodi. Slutnja svetosti hrane odraz je spoznate važnosti prirode, njene ljepote i uzvišenosti. Tako su hrana, odnos prema hrani i načini prehrane uvijek bili zapravo kondenzirani odnos prema samoj prirodi. Pretvaranjem hrane u industrijski artikl mijenjamo i sam odnos prema prirodi i konačno prema samom sebi kao biološkom biću. U razvijenim državama gotovo sva dostupna hrana industrijski je proizvod, čak i ona koju kupujemo kao svježu: povrće i voće. Naime i proizvodnja hrana je visoko industrijalizirana, sa monokulturnom proizvodnjom, intenzivnom korištenju mehanizacije, umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida, i na žalost sa sve više genetički modificiranim sortama. Jedemo krumpir sa genom škorpiona, papriku sa genom svinje, kukuruz koji sam proizvodi pesticid za mogućeg kukca nametnika, svježe voće tretira se u nekoliko navrata: prije cvjetanja, nakon cvjetanja, sprejevi za brže zrenje, sjajniju koru, da bude bez sjemenja itd., a zatim se nastavlja tretirati u skladištima. Stanje poluprerađene i prerađene hrane upućenima djeluje kao horor, stotine aditiva, umjetnih aromata, zaslađivača, sintetičkih vitamina itd. itd. Stanje je puno gore nego što možete vidjeti iz ovih redova. Hrana je danas tek ono što nam otklanja neugodne senzacije iz stomaka, kao što je aspirin ono što nam otklanja glavobolju. Bogate kulturalne i simboličke konotacije hrane iščezavaju.
Ponuda prehrambenih artikala već odavno je izgubila veze sa prirodom u kojoj živimo. Gotovo nema razlike u ponudi trgovačkih centara u Londonu, Pragu, Zagrebu, Miamiju…Ne radi se samo o istim trgovačkim kompanijama ili istim multinacionalnim „proizvođačima“ hrane, nego i istoj ponudi u subpolarnoj, kontinentalnoj, tropskoj… ili mediteranskoj regiji. Ista je ponuda bez obzira na klimatsku sezonu. Po ponudi na policama sa hranom u trgovačkim centru ne možete odrediti da li je ljeto ili jesen. Nekada se to vidjelo po većoj cijeni nekog vansezonskog artikla, ali globalizacijom se i to gubi. Naime, sve je jednako skupo.
Ujednačenje ponude dovodi i do postepenog gubitka specifičnih gastronomskih navika kao jednog od kulturnih specifikuma kraja u kojem živimo. Moda kao kompleksan fenomen umjetno izazvanog „stila“ u nekoj od formi ljudskog ponašanja i djelovanja udomaćila se i u gastro-artiklima, odnosno prehrani. Tako i hrana svjedoči o sve rasprostranjenijoj uniformiranosti svijeta. Znanja o hrani su sve općija i plića s naglaskom na proizvođaču, a ne na prirodnom izvoru. Unatoč povećavanju broja stanovnika smanjuje se poljoprivredna površina kao i broj ljudi u poljoprivrednoj djelatnosti, a to za sobom nosi fenomen odumiranja sela i osnovni je izvor takozvane „bijele kuge“ – drastičnog smanjivanja nataliteta. Sve manje vremena „trošimo“ za zgotovljavanje hrane, jer se povećava količina artikala poluzgotovljenih ili zgotovljenih jela. Industrija kao pomaže domaćici da bude bolja kuharica tako što „odabire“ njihov proizvod. Period pripremanje zimnice, koji obiluje kulturnim i simboličkim elementima, potpuno se izgubio kao element porodičnog života gdje su djeca u najprirodnijoj formi živjela tradiciju i simbolički obnavljali vezu s davno umrlim precima. Osim toga sve više je „prehrambenih“ proizvoda kojima nije osnovna namjera utoliti glad nego zabaviti ili produžiti ugodu užitka u određenim okusima bez izravne, prirodne veze s fiziološkom potrebom za hranom. Tako je sve više proizvoda koji se „konzumiraju“ uz neku drugu zabavu (film, TV itd) ili se konzumiraju da prikriju dosadu (dok putujemo) ili nestrpljenje dok čekamo (autobus, kino predstavu itd). Hrskavi čips od krumpira, kukuruza, riže i čega već ne, s lepezom sintetičkih okusa piletine, divljači, BBQ sosa, slanih inčuna, sira itd., a sve sa dodatcima koji intenziviraju osjećaj okusa. Osim ugode okusa sve ostalo je gotovo apsolutno upitno. Gubitak nekad snažno prisutnog osjećaja svetosti hrane najočitije pokazuju sve češće pojave kada se hrana koristi kao „rekvizit“ igre a ne kao jelo. „Play dough“, tuče hranom, paradajzima i kolačima koje često upriliče turistički aktivisti, suveniri, nakit i ukrasi od zrnja kukuruza, riže i pšenice, obojanog sušenog i pečenog tijesta, šećera itd., naprosto je sramotno i nemoralno dok god i jedno biće na ovom svijetu gladuje.
Međutim, najrazornija posljedica tržišno-industrijskog shvaćanja i prerade hrane je vidljiva u naoko paradoksalnoj pojavi: s jedne strane svijeta epidemija gojaznosti, pretilosti (obesitas) s pratećim bolestima, a s druge strane nezaustavljiva glad i bijeda.
U našem jeziku pojmovi „sitost“ i „glad“ vrlo često se koriste u dvojakom smislu: 1. njima se označavaju dva kompleksna i suprotstavljena (subjektivna) stanja našeg ili bilo kojeg drugog organizma i 2. njima se imenuju određena (objektivna) društvena stanja i pojave. Sitost je apstraktum od sveslavenskog i praslavenskog pridjeva „sit“ – nahranjen. Divna riječ čije značenje najbolje vidimo kad smo gladni, a nezasitnost je njena izvedenica koja najbolje imenuje stanje svijesti ekonomsko-političke elite. Glad je apstraktum od sveslavenske i praslavenske riječi *goldt, koja se i danas nalazi u ruskom golod, a u poljskom glod. Etimološki riječi „sitost“ i „glad“ pouzdano su jasne, ali „glad“, ovaj put ne kao riječ nego kao društveno stanje, nadvila se kao taman oblak nad savješću svijeta. Postojanje gladi u obimu kako danas postoji i koja ne jenjava unatoč znanstvenim i tehnološkom razvoju i mogućnostima zahtijeva urgentno preispitivanje ljudske svrhe postojećih političkih i privrednih sistema i odnosa. Ako profit i dalje bude primarna svrha svega onda će se nužno promijeniti značenje riječi „čovjek“, koja ne zvuči tako gordo kako su nas učili, ali i „napredak“, „civilizacija“, „humanost“, „kultura“ itd.

Kratki statistički pregled proizvodnje i potrošnje hrane u svijetu poslužiti će nam da jasnije sagledamo socijalni kontekst pojam „sitosti“ i da uđemo u doista strašno polje gravitacije značenja riječi „glad“. Dakle, Europa i Amerika koje predstavljaju danas tek 1/7 svjetske populacije troše više od polovice ukupno proizvedene hrane, dotle Azija koja čini više od 2/3 ukupne svjetske populacije troši 1/3 proizvedene hrane. U razvijenim zemljama blizu trećina ukupne hrane koju potroše završi u smeću ili se reciklira, koliko je dovoljno da se nahrani dvije milijarde ljudi. Dalja statistika gladi u svijetu gotovo je tragikomična: jedna trećina svijeta gladuje zbog dijeta jer su predebeli, jedna trećina je na granici pothranjenosti, a jedna trećina gladuje; godišnje umire više od milijun odraslih zbog kronične neishranjenosti i 6 milijuna djece; svake tri sekunde neko umre od gladi i dok vi pročitate ovaj članak više od stotinu ljudi će umrijeti od posljedica gladi; samo nešto više od milijardu dolara bilo bi dovoljno da se spasi milijun ljudi koji će umrijeti ove godine od gladi – toliko se u Americi i u Europi potroši na parfeme. Još komičnije je stanje kad se usporede troškovi koji se godišnje izdvajaju za vojsku i vojnu opremu i ono što se izdvaja za sprečavanje gladi. I za kraj, kao parafrazu Cervantesa (koji je rekao da je „Glad najbolji začin jelu.“) možemo navesti da je postojanje gladi najbolji pokazatelj karaktera suvremene civilizacije i njenog moralnog dosega.